Ujedinjenje KPJ ( III dio)

Delegati  I balkanske konferencije

Filipović Filip, sekretar partijskog vijeća SRPJ (k)

 Proslava 01. maja na Cetinju 1920. godine

Ujedinjenje Partije ( II dio)

Čeč Tonka bila je  sekretar Predsjedništva Prve skupštine slovenačkih komunista (april1920. godine Ljubljana)

Filipović Filip, sekretar partijskog vijeća SRPJ (k)

Cvijić Đuro, član centralnog partijskog vijeća, izabran na kongresu ujedinjenja

Stvaranje KPJ

Pod utjecajem oktobarske revolucije i revolucionarnog previranja u zemlji brzo se širio proces radikalizacije u tek obnovljenim socijaldemokratskim partijama. U tim partijama, koje do 1914. godine svojim programima i aktivnošću nisu prevazišle tradicionalne okvire reformističke misli i prakse karakteristične za Drugu internacionalu, afirmiraju se i odnose prevagu pobornici revolucionarnih koncepcija. Taj je proces išao kroz oštre sukobe na nekim najvažnijim pitanjima. Najprije i najsnažnije došao je do izražaja na pitanju odnosa prema oktobarskoj revoluciji, a zatim na pitanjima unutrašnjeg razvitka. Dok su snage krajnje desnice pozdravile ujedinjenje i prihvatile koncepciju »nacionalne koncentracije«, šaljući svoje predstavnike u pokrajinske i centralnu vladu, snage ljevice su još u decembru 1918. godine pokrenule inicijativu za ujedinjenje jugoslavenskog proletarijata na borbenoj klasnoj osnovi. U vodstvima partija Srbije, Bosne i Hercegovine i Dalmacije prevagu su odnijele pristalice »nepomirljive klasne borbe« i ove stranke su već početkom 1919. godine povele akciju za ujedinjenje. U vodstvu socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, u kome su prevagu imali ministerijalisti, ubrzo je došlo do rascjepa, a zatim i do izjašnjavanja gotovo svih organizacija stranke za ujedinjenje radničkog pokreta na klasnoj osnovi. Borba s desničarskim vodstvom u socijaldemokratskoj partiji Slovenije okončana je aprila 1920. godine. Obnovljene i novoformirane socijalističke organizacije u Makedoniji i Crnoj Gori također su se izjasnile za ujedinjenje jugoslavenskog proletarijata na principima klasne borbe.

Kongres ujedinjenja socijaldemokratskih partija u jedinstvenu jugoslavensku partiju održan je od 20. do 23. aprila 1919. godine u Beogradu. Kongres nije samo manifestirao jedinstvo pristalica klasne borbe .protiv desnih snaga koje su pošle putem suradnje s buržoazijom, već je na njemu snažno izraženo revolucionarno raspoloženje radnih masa i njihova težnja za dubokim socijalnim promjenama. Zato se kongres, usprkos još uvijek vladajućim socijaldemokratskim idejnim i organizacionim shvaćanjima koja su bila osnova mnogih usvojenih odluka, izjasnio za revolucionarni put ka vlasti i za pristupanje nove Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) tek osnovanoj Trećoj komunističkoj internacionali.

Stvaranje Partije i njeno brzo prodiranje u politički život zemlje u uslovima revolucionarne plime pogodovalo je jačanju postojećih i obrazovanju novih organizacija. Ovo je omogućilo da se u Makedoniji formira januara 1920. godine pokrajinsko rukovodstvo, a u aprilu iste godine i oblasno rukovodstvo za Crnu Goru. Tada je Partija imala preko 60.000 članova. Stvaranje Partije i njeno brzo prodiranje u politički život zemlje u uslovima revolucionarne plime pogodovalo je jačanju postojećih i obrazovanju novih organizacija. Ovo je omogućilo da se u Makedoniji formira januara 1920. godine pokrajinsko rukovodstvo, a u aprilu iste godine i oblasno rukovodstvo za Crnu Goru. Tada je Partija imala preko 60.000 članova.

Stanovnistvo Juzne Amerike

Juznu Ameriku naseljavaju Indijanci, kreolci, mestici, mulati. zambosi, crnci i druge mnogobrojne rase. Indijanci su prvi naseljavali ovu oblast. prije dolaska Evropljana.
Kreolci su bjelci rodjeni u Juznoj Americi, mestici su nastali iz veze bjelaca i Indijanaca, mulati su polubjelci- polucrnci, a zambosi rodjeni u vezi crnaca i Indijanaca.
Ova mjesavina rasa na kontinentu nije slucajna. nekada davno Indijanci su bili jedini narod na kontinentu., ali su dolaskom bjelaca na kontinent nestali Inke i Askeci. Bjelci su porobili prezivjele domoroce i doveli africke crnce. kao radnu snagu.
svaka rasa ima odredjen status. Kreolci su na vrhu drustvene hijerarhije, za njima su mestici, mulati, crnci, zambosi i Indijanci. Ovaj rasisticki sistem vise ne postoji., ali rasni sastav nacije sigurno je doprinionekim revolucijama, koje su izbile na tlu Latinske Amerike.

Doktorove lose navike

"Vojnici posebno cijene duhan. kada usamljeni vojnik nadje nekoliko trenutaka za odmor, duhan mu postaje najbolji prijatelj" napisao je Gevara u svojoj knjizi.

Iako je patio od astme Gevara je bio strastveni pusac. poceo je pusiti nakon dolaska na Kubu, jer je to bio efikasan nacin da se odbrani od komaraca. uskoro je ovo nuzno zlo postala navika. Uvijek je pusio kubanske cigarete, sto ce postati njegov prepoznatljiv simbol. Ipak duhan je nanosio stetu njegovim bolesnim plucima.

Odmah nakon okoncanja revolucije, zbog otkazivanja pluca primljen je u bolnicu, gdje su doktori otkrili veliki tumor na desnom plucnom krilu.

Zabrinut zbog Gevarinog zdravlja Kastro mu je ponudio vilu na obali da bi se oporaviio. Gevara je odbio, nije imao namjeru da se odmara. zalio se da je vila prebogata i nije se odrekao svojih navika ignorisuci savjete trojice ljekara. Na kraju nakon velike svadje, bila mu je dopustena jesdna cigara dnevno. iako je i sam bio ljekar nije mario za sopstveno tijelo.

Zajednicka drzava

Zavrsetkom I svjetskog rata stvorena je nova drzava. Bila je to drzavna zajednica jugoslovenskih naroda. Stvaranjem ove drzave nije doslo do stisavanja revolucionarnih teznji.

Nacionalne i socijalne teznje, pod uticajem oktobarske revolucije, dobile su jasniji sadrzaj. One su iznevjerene u aktu o ujedinjnju.

Nacin na koji je provedeno ujedinjenje pokazalo je da burzoazija nije tumac i realizator ideja ciji su pobornici bile najprogresivnije licnosti jugoslovenskih naroda u predhodnom periodu.

Srpska burzoazija oslanjala se na saveznicke sile, na svoj drzavni aparat i oruzane snage osigurala je svoju hegemoniju i centralisticku drzavu.

Ujedinjenje je teklo u znaku kontrarevolucije:

1. Oružjem je slaman bunt seljastva protiv feudalaca i veleposjednika,
2. U krvi su uguseni pokreti masa koje su trazile nacionalnu ravnopravnost u novoj drzavi
3. Vojska je suprotstavljana demonstracijama i strajkovima.

Nova vlast se u otklanjanju teskih posljedica rata — gladi, nezaposlenosti, niskih radnickih zarada i spekulacije — nije rukovodila interesima radnih slojeva, a pojedine progresivne mjere, kao sto su bile agrarna reforma i osmosatni radni dan, donosila je pod -pritiskom masa, da bi zatim tako iznudjene ustupke nastojala na razne nacine da izigra.

Ovakvo provodjeno ujedinjenje i stvaranje novog drzavnog poretka samo je jos vise podsticalo revolucionarno vrenje u zemlji.

Prvi radnicki strajkovi poceli su već u decembru 1918. godine, da bi u proljeće 1919. cijelu zemlju zahvatio pravi strajkački pokret, koji nije gubio na intenzitetu sve do proljeca 1920. godine. Cijela radnicka klasa bila je u mobilnom stanju, u akciji. Uprkos okrutnom pritisku vlasti previranja na selu nisu prestala. Mase seljastva nisu se ogranicile samo na zahtjeve za »provodjenje radikalnih drustveno-ekonomskih promjena, vec su i dalje stupale u akciju.

Nemiri na selu javljali su se u ovom periodu bilo kao otpor raznim mjerama vlasti bilo kao ofanzivne akcije za podjelu veleposjedničke zemlje. Siroke razmjere imala je pobuna seljaka u znatnom dijelu Hrvatske septembra 1920. godine.

Iz istorije radnickog pokreta Jugoslavije

Delegacija Narodno vijeca iz Zagreba prilikom citanja Adrese o ujedinjenju sa Srbijom
01 decembar 1918.




Proslava 01 maja medju rudarima Hrastnika

Oktobar (II dio)

Izvrsni komitet III komunisticke internacionale.
Ilija Milkic, predstavnik jugoslovenskih komunista, nalazi se prvi slijeva



07. novembar 1917. juris na Zimski dvorac u Petrogradu, koji je bio posljednje uporiste burzoazije




smotra revolucionarnih trupa u Moskvi

Fulgencio Batista

Fulgencio Batista rodio se u mjestu Banes 16 januara 1901 godine. Roditelj, otac Belisario Batista i majka Carmela Zaldivar bili su Kubanci koji su se borili za nezavisnost od Spanjolske. bila je to porodica skromnog porijekla. Poceo je rano raditi i isao je u vecernju skolu. volio je da cita.
u periodu od 1933 do 1944 bio je siva eminencija na Kubi. Od 1940. do 1944. bio je legalno izabran predsjednik. Drugi put se na vlast popeo putem puca i vladao od 1952 do 1959 godine.
1933 godine Ramón Grau postaje predsjednik i na vlasti ostaje do 1940 godine. batista dolazi na mjesto nacelnik Glavnog staba oruzanih snaga. Imao je cin pukovnika. tada je iako djeluje iz sjene iskalio svoju zloglasnost u umirivanju protivnika. Dok je krao izbore u planinama Sierra Maestre tinjala je pobuna.
Kad je izvrsio puc narod se pobunio.
Gerila je dobila vodju koji sigurno za razliku od Batiste nije imao veze s mafijom niti podilazio interesima SAD-a. Bio je to Fidel Castro. Nakon sto je srusen, Batista je pobjegao u Spaniju gdje je i umro 6 avgusta 1973.

Dekret o zemlji

Dekretom o zemlji objavljeno je da je zemlja predana na koristenje onima koji na njoj rade

Dekret o miru

Drugi kongres sovjeta donio je Dekret o miru sutradan po pobjedi revolucije 1 novembra 1917 Petrograd

Oktobar

Pola vijeka poslije prve proleterske revolucije u svijetu — Pariške komune, koja je u krvi ugušena, 7.11.1917. godine proletarijat Petrograda (Lenjingrada) oglasio je prvu pobjedonosnu socijalističku revoluciju.
Sveruski kongres sovjeta radnickih i vojnickih deputata, na prijedlog V. I. Lenjina, donio je tri istorijska dekreta o:
miru,
podjeli zemlje seljacima i
obrazovanju sovjetske vlasti.

U nekoliko narednih dana izbio je ustanak u svim vecim centrima Rusije i uspostavljena je vlast sovjeta. Prva sovjetska vlada uskoro je izdala deklaracije o ukidanju eksploatacije covjeka po covjeku i o ukidanju nacionalnog ugnjetavanja.

Pobjeda proleterske revolucije u Rusiji i prvi istorijski akti sovjetske vlasti naisli su na snazan odjek u svijetu i potakli revolucionarnu akciju u mnogim zemljama. Na osobito sirok odjek, u vojnickim masama ratujucih drzava, naisao je dekret sovjetske vlasti o miru i istupanju Rusije iz imperijalistickog rata.
Proleterska revolucija izbila je 1918. godine u Njemačkoj, a početkom 1919. i u Mađarskoj. Pobjeda oktobarske revolucije i njen eho uzdrmali su temelje svjetskog kapitalistickog sistema. Pred tom opasnoscu udruzili su se imperijalisti cijelog svijeta u naporima da slome mladu sovjetsku drzavu. Engleska, Francuska, SAD, Japan i mnoge druge kapitalisticke drzave uputile su svoje oruzane snage protiv Sovjetske Rusije.

Tako je i poceo rat izmedju udruzenih armija intervenata i snaga domace kontrarevolucije s jedne i mlade sovjetske Crvene armije s druge strane. u toj borbi pobjedila je Crvena armija.

Pobjeda proleterske revolucije u Rusiji imala je snazan uticaj u svim jugoslovenskim zemljama. Razgorio se antiratni revolucionarni pokret medju masama Jugoslavena — mobiliziranih u vojsku Austro-Ugarske. U arsenalima u Puli izbili su strajkovi, a u garnizonom zatvoru u Ljubljani pobuna. Najsire razmjere imao je ustanak mornara na brodovima austrougarske ratne mornarice u Boki Kotorskoj februara 1918. godine, koji je bio u krvi ugusen. Izbjegavanje mobilizacije i napustanje austrougarske vojske u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i stvaranje zelenog kadra uzelo je siroke razmjere. Sirio se pokret seljackih masa protiv feudalaca i veleposjednika koji je mjestimicno primio karakter oruzanih buna. Revolucionarne akcije poticali su i Jugoslaveni — prvi povratnici iz Rusije, ucesnici u oktobarskoj revoluciji. Krajem rata sve jugoslavenske zemlje bile su zahvacene revolucionarnim vrenjem.

Kastro

"Zasto Juznoamerikanci moraju da zive tako grozno? Zbog zlih politicara. Takvi diktatori opstaju zbog podrske Sjedinjenih Drzava."

Tada se sastao sa kubanskim izbjeglicama i shvatio da je smisao njegovog postojanja organizovanje revolucije.

Jednom prilikom iznio je sve svoje vazne stavove. Dok je radio u bolnici u Meksiko Sitiju, pomogao je starijoj zeni koja je patila od astme. Da nije bilo njega umrla bi. Drzeci njenu ruku govorio je:


"Bako tvoj zivot nije bio srecan, bio je pun tuznih dogadjaja, ali tvoji unuci nece morati da prezivljavajuiste uzase. oni ce biti svjedoci kraja ovog mracnog doba. to ti obecavam."


Tokom boravka u Meksiku, Gevara se ozenio Hildom i dobili su djevojcicu.

Najbitniji susret u njegovom zivotu, sa FIDELOM KASTROM, desio se u ljeto 1955. godine, kada se navikao na novi zivot. kastro je imao 29 godina i bio je dvije godine stariji od Gevare i zrtva Batistinog progona. Mirno je u Meksiku cekao pogodan trenutak da digne ustanak. Njih dvojica proveli su cijelu noc kujuci planove u kuci zavjerenika u Meksiko Sitiju. Gevara se divio Kastrovoj licnosti i rijesio je da ucestvuje u ovoj pobuni

Fransisko Pizaro

Fransisko Picaro (oko 1475. — 26. jun 1541) bio je spanski konkistador, osvajac Carstva Inka i osnivac grada Lime. Za otkup posljednjeg cara Inka Ataualpe trazio je sobu punu zlata i dvije sobe srebra. Atahualpu je ubio, iako je on platio taj ogroman otkup.

Na prvu ekspediciju u Juznu Ameriku 1522. krenuo je sa Paskvalom de Andagojom. Od urodjenika je saznao za postojanje zemlje bogate zlatom, na rijeci Piru (to je bio Peru). Andagoja je osnovao ekspediciju i krenuo u potragu za ovim zemljama, medjutim izmedju Ekvadora i Kolumbije se tesko razbolio, te se vratio. Po povratku, Andagoja je rasirio pricu o zlatnoj zemlji koju je nazvao (Eldorado). Posto je prethodno Ernan Kortes uspio u Meksiku, Pisaro je povjerovao i odlučio da krene u osvajanje carstva Inka.

Još dok je bio u Panami, Pisaro se uortacio sa svestenikom Hernandom de Lukom i vojnikom Dijegom de Almagrom. Njih trojica su odlucila da osvojene teritorije medjusobno podijele. Pisaro postaje komadant, Almagro je bio zaduzen za snabdjevanje hranom i oruzjem, a de Luka je bio zaduzen za finansije.
Prva ekspedicija koja je krenula iz Paname 13. 09.1524. sa 80 ljudi i 4 konja zavrsila je neuspjehom. Dvije godine kasnije krenula je nova ekspedicija sa dva broda, 160 ljudi i nekoliko konja. Poslije prelaska ekvatora zarobio je domorodacki splav, na kome je bilo tekstila, keramike i nekih zlatnih i srebrenih predmeta i dragulja.

Novi guverner Paname nije odobrio novu ekspediciju 1527, jer je ostao bez mnogo ljudi. Guverner Paname salje dva broda pod komandom Huana Tafura da vrati Picara i ostale u Panamu. Picaro odbija da se vrati u Panamu, a svojim ljudima je povukao crtu na pesku i rekao da odaberu da li će ostati ili se vratiti u Panamu. Samo 13 ljudi je ostalo sa Picarom. Tih 13 je prozvano "Trinaestorica slavnih".

Ernando de Luka je uspio nagovoriti guvernera da mu dade brod da vrati Picara za 6 mjeseci i da potpuno odustanu od Perua. De Luka i Almagro su iskoristili tu priliku i pridruzili se Picaru. Slijedili su preporuke Bartolomea Ruiza i krenuli su juznije, tako da su aprila 1528. dosli do Tumba na obali Perua. Domoroci su ih gostoljubivo docekali, a Picarovi ljudi su tokom sljedeceg dana mogli da razgledaju okolinu i da se uvjere u nevjerovatno bogatstvo zemlje. Vidjeli su zlatne i srebrne dekoracije na kuci poglavice. Zlato je bilo vidljivo na vise mjesta.

Domoroci su bili gostljubivi, zvali su Spance "djeca sunca", zbog oklopa. Spanci su po prvi put vidjeli lame. Konkistadori su imali prilike da vide bogatstvo zemlje, koju namjeravaju osvojiti. Odlučili su da se vrate u Panamu da bi pripremili konacno osvajanje zemlje Inka. Prije toga krenuli su i juznije da bi istrazili ima li sto zanimljivog, tako da su dosli do devetog stepena juzne geografske sirine.
Novi guverner Paname nije odobrio trecu ekspediciju, pa je Picaro odlucio da trazi odobrenje od kralja.
Kraljica Izabela Portugalska je potpisala 1529. dokument, kojima daje Picaru odobrenje da osvoji Peru. Pizaro je imenovan guvernerom nove zemlje i vicekraljem. Medjutim kraljica je zahtjevala da skupi najmanje 250 ljudi.

Picaro je sa sobom poveo svoju bracu. Krenuo je januara 1530. sa 180 ljudi i 27 konja prema Panami. Iz Paname je krenuo 15.12.1530. u osvajanje Perua

Dok se poglavica Inka Ataualpa odmarao u sjevernom Peruu, u termalnim banjama. Picaro je dosao sa 180 vojnika i 27 konja na sastanak sa Ataualpom. On je zabranio Spancima boravak u njegovoj zemlji, pa ga je Picaro napao 16.11.1532. u bici kod Kahamarka i pobijedili, a Picaro je pobio 12 Ataualpinih gardista.

Zatvorio je Ataualpu i trazio je veliki otkup. Ataualpa je ispunio obecanje i jedna soba je napunjena zlatom, a dvije srebrom da bi on bio oslobodjen. Pizaro ga je ipak ubio 29.08.1533.

Rodjenje revolucionara

Gevara i Granado uputili su se u Venecuelu preko andske visoravni. Slucajno su bili svjedoci nekoliko seljacjih buna u Boliviji i Peruu, koje su autoritarne vlasti nasilno ugasile.
u to vrijeme demokratija je u Juznoj Americi jos bila u povoju. vecina zemalja bila je u rukama diktatora. Koristili su nacionalnu vojsku kao privatnu, koja je gusila opoziciju. Ugnjetavani i pritisnuti visokim porezima, Juznoamerikanci su vodili skroman zivot. Njihove protest brzo je suzbijala vlast, a diktatura je stalno jacala. Mnoge razvijene zemlje, kao sto je SAD podrzavale su ove rezime u zamjenu za neku ekonomsku privilegiju.
Stanje je dodatno pogorsavala cinjenica, da nije postojala organizacija niti ideoloska grupa koja bi ujedinila ljude u borbi za ostvarenje cilja, kao sto je protest protiv vlasti. Trpeci poraz za porazom ljudi su cesto gubili volju za borbom. u mnogim zenljama postajali su sve potlaceniji. Kao svjedok Gevara je duboko saosjecao sa radnicima i seljacima koji su trpili takvo ugnjetavanje.
U ekvadoru je upoznao tri argentinska studenta. od njih je saznao da je "Gvatemala zemlja prave demokratije" io dmah se uputio u ovu zemlju zaista divnu zemlju. U to vrijeme na vlasti je bila socijalisrticka vlast koja nije gusila aktuelne proteste protiv agrarnih reformi, nego je nastojala da smanji jaz izmedju siromasnih i bogatih. takodjer sloboda govora nije bila samo zamisao. gevara je zato zakljucio da je ovo "najvrednija zemlja u centralnoj Americi". Tamo je upoznao jekoliko ljudi, ukljucujuci i Hildu Gadeu, koja je Gevari i njegovom prijatelju pruzila gostoprimstvo. Hildu je iz njene zemlje, perua protjerala vojna hunta. u izgnanstvu je procitala nekoliko knjiga Mao Cedunga i Marksai odmah se zaljubila u revolucionarne ideje Gevare. Ce je upoznao mnoge kubanske emigrante. u to vrijeme Kubom je vladao vojni predsjednik Batista. na vlast je dosao poslije puca, slonio mladu demokratiju i preuzeo kontrolu nad nacionalnim bogatstvom i izvorima. Ekstremno paranoican, stalno je nadgledao gradjane i pretvarao Kubu u zatvor.
Narod nije mogao bez otpora da prihvati taj preokret. Demonstranti su se okupljali pod vodstvom mladih ljudi koj isu pozivali na opsti ustanak. Njihov uspjeh bio je ogranicen i kratkotrajan, bez obzira sto su do neke mjere uspjevali da nanesu stetu bazama nacionalne vojske. Takve su price sokirale Gevaru.
Da li je bilo ikoga ko bi se zrtvovao za kubanski narod?
Obuzela ga zelja da izvrsi neko herojsko djelo uz one koji su pokusavali da se bore protiv vlasti i napadaju vojne baze.
"Kada sam cuo price, ovih ljudi osjeti sam da je moj zivot mali i beznacajan" napisao je i divio se Fidelu Kastru, vodji pobunjenika kojeg je zvao "kauboj" cak i prije nego sto ga je upoznao.

Hilda i Aleida

Gevara se zenio dva puta, dvjema potpuno razlicitim zenama. Hilda njegova prva zena bila je vrlo ozbiljna. Gevara je od nje ucio marksizam i ljubav se polako razvijala. Uprkos njegovim pretnjama Hilda je odbila da se uda za njega. Kada je konacno pristala, vjencali su se, ali izgleda da su vecinu vremena provodili u intelektualnim debatama, a manje u ljubavi. Posto je Gevara bio mladji od nje, postoji misljenje da je u izvjesnoj mjeri zavisio od nje.
Hilda je bila idealna supruga, ipak par se razisao kad je Gevara odlucio da ode na Kubu.
Kad se vratio ponovo su se sretali, ali je Gevara vec zapoceo vezu sa Aldeidom.
U maju 1959. godine razveo se od Hilde i sljedeceg mjeseca ozenio
Aleidom.
Aleida je bila gerilac, ponasala se kao adjutant i svo vrijeme savjesno izvrsavala komadantova naredjenja. Poznato je samo nekoliko detalja iz njenog privatnog zivota. Gevara ju je iskreno volio i uglavnom su vidjani zajedno. Kada je nekuda isao bez Aleide, stalno se zalio da je usamljen. Svi jaki ljudi imaju slabu stranu, a Gevara, avanturista, bio je slab na obe ove zene.

Ostaci indijanskih gradjevina

Kada je Kolumbo otkrio americki kontinent, postojalo je nekoliko civilizacija u Latinskoj Americi, a medju najnaprednije spadale su Inke na Andama, Maje u Meksiku i Asteci koji su zivjeli u blizini danasnjeg Meksiko Sitija.
Sve ove civilizacije nastale su poslije kamenog doba, ali ni jednanije bila razvijena kao evropske. Ipak posjedovali su znacajna znanja iz matematike, medicine, astronomije i drugih oblasti. Bili su sposobni za velika dostignuca u oblasti gradjevinarstva. Zato su mnogi ljudi zadivljeni kada vide ostatke ovih civilizacija. Jedna takva gradjevina je u Makcu Pikcu. Jos se ne zna koje naredio izgradnju ovog grada na tolikoj nadmorskoj visini, ni kako je dovozen materijal potreban za izgradnju. Jos jedno zadivljujuce otkrice su ogromni crtezi Naska. Civilizacija Naska predhodila je Inkama, ali se o autorima crteza jos nista ne zna. Mnogi su takodjer fascinirani magijom Maja, religijskom gradom Teothuakanom u Meksiku, kao i drugim gradjevinama drevnih civilizacija.

Proces osnivanja sindikalnih i politickih organizacija

Intenzivniji proces osnivanja sindikalnih i politickih organizacija radnicke klase u Hrvatskoj, Sloveniji i Vojvodini uslijedio je poslije stvaranja socijaldemokratskih partija Ugarske i Austrije i osnivanja II internacionale 1889 godine.Prve radnicke organizacije u Vojvodini i Sloveniji, nastale u to vrijeme, u sastavu su ugarske ili austrijske socijaldemokratske partije. U posljednjoj deceniji XIX i prvoj XX vijeka osnovane su socijaldemokratske partije Hrvatske i Slavonije 1894 godine Slovenije 1896 godine, Dalmacije 1903, Srbije 1903 i Bosne i Hercegovine 1909. Partijske organizacije u Vojvodini ostale su do I svjetskog rata u sastavu ugarske socijaldemokratske partije. U Makedoniji su postojale pojedine socijalisticke organizacije.Iako su djelovale u razlicitim drzavnim okvirima i u razlcčitim prilikama, svojom pojavom i aktivnoscu oznacile novu etapu u istoriji svojih naroda. S njima se na pozornici drustvenih zbivanja pojavila radnicka klasa kao organizovana drustveno-politicka snaga। Na njihovu inicijativu u krilu radnickog pokreta pojavile su se nove organizacije — sindikati, radnicke komore, ustanove socijalnog osiguranja i radnicko-prosvjetna drustva. U njihovim listovima i raznim publikacijama objasnjavana su drustvena kretanja sa stanovista interesa radnicke klase i propagirana nova, marksisticka teorija o drustvu. Vodeći borbu za poboljsanje polozaja radnicke klase, socijaldemokratske partije borile su se istovremeno za demokratska prava i slobode kao i za sudjelovanje najsirih narodnih slojeva u politickom zivotu. S druge strane, za sve socijaldemokratske partije u jugoslovenskim zemljama bilo je manje ili vise karakteristicno da nisu imale sire političke koncepcije borbe za socijalizam. Ograniceni opstim stavovima II internacionale, njihovi politicki programi u godinama kad se produbljivala opsta kriza uoci I svjetskog rata, svodili su aktivnost radnickih pokreta u uske okvire. Nisu sagledavali sve one opste drustvene probleme za cije su rjesavanje bili zainteresovani najširi slojevi naroda — nacionalno pitanje i pitanje nacionalnog oslobodjenja, polozaj milionskog radnog seljastva, odnos prema imperijalistickom ratu i dr.

Radjanje prve revolucionarne ideje

Po povratku sa putovanja, marljivo je prionuo na studiranje. Posebno se interesovao za Hensenovu bolest, alergije, fiziologiju, psihologiju i drugo.
Za razliku od predhodnog perioda sada se izuzetno i predano posvecivao ucenju na zaprepascenje kolega. Drukcije receno vec je odlucio da radi nesto drugo u zivotu. Nije bio vezan za Argentinu i vidio je kao veliko ratarsko polje. U to vrijeme poceli su se nazirati prvi znaci diktatorskog rezima Huana Dominga Perona. To je jedan od razloga zahladjivanja Gaverinog odnosa prema domovini. Takodje raskinuo je vezu sa voljenom Cicinom. Imao je neodredjeno osjecanje da ga u buducnosti ceka nesto vise od mirnog zivota, da ima posebnu misiju, iako nije znao sta bi to moglo biti. Da bi to saznao kremuo je pomovo na dugo putovanje po kontinentu.
1953. diplomirao je i odmah napustio Argentinu. posto nije imao ni prebijene pare, bilo je ocigledno da ce da vodi nomadski zivot. Ovaj put njegovo odrediste bila je Venecuela gdje je zivio njegov prijatelj Granado. Planirao je prvo da se vidi sa njim i da zatim nastave put zajedno. Odluka da otputuje oznacavala je odluku dazauvijek napusti Argentinu.

Bokokotorski mornari

Uhapseni bokokotorski mornari

I balkanska konferencija

Ucesnici I balkanske konferencije socijaldemokrata

Majska skupstina

Majska skupstina u Splitu na Marmontovoj obali.

Klasne organizacije radnika

Sedamdesetih godina XIX vijeka javljaju se u jugoslovenskim zemljama prve radničke organizacije — udruženja za pomoć i prosvjetna društva, a usporedno s njima zabilježene su i prve klasne akcije za poboljšanje životnih uvjeta। Prvi radnički štrajkovi bili su u Ljubljani i Mariboru, a ubrzo zatim i u Zagrebu, Osijeku, Beogradu i Nišu. Četvrt vijeka kasnije javljaju se prve klasne, sindikalne i političke organizacije radnika. Godine 1894. osnovana je Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije, a dvije godine kasnije i slovenačka Jugoslovenska socijaldemokratska stranka. U to vrijeme u Vojvodini nastaju prve socijaldemokratske organizacije u sastavu mađarske socijaldemokratske partije. U sljedećoj deceniji obrazovane su socijaldemokratske partije Dalmacije i Srbije, a 1909. godine i Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine. Do početka balkanskih i prvog svjetskog rata osnovano je više socijaldemokratskih organizacija u Makedoniji i Crnoj Gori. Stvaranjem ovih organizacija u društvena kretanja i politički život jugoslovenskih naroda stupila je radnička klasa kao nova društveno-politička snaga. Iako obespravljena i ugnjetena, ona je svojom organiziranošću i borbenošću ubrzo ispoljila utjecaj na tokove cjelokupnog društvenog razvitka. Nasuprot ustanova buržoaskog društva javljaju se ustanove radničke klase — sindikati, radničke komore, ustanove socijalnog osiguranja, radnička kulturno-prosvjetna društva i domovi, radničke biblioteke, štampa i publicistika. Pod utjecajem organizirane aktivnosti radničkog pokreta produbljuje se proces diferenciranja i polarizacije u cijelom društvu. Radnička klasa se afirmira kao avangardna društvena snaga u borbi za progres i oko nje se postepeno okupljaju sve širi radni slojevi, kao i najprogresivniji dio inteligencije. Grupiranje na klasnoj osnovi javlja se kao alternativa grupi san ju na osnovama vjerske, plemenske i nacionalne pripadnosti. Te procese više nisu mogli zaustaviti ni najokrutniji metodi progona, ni rasturanje radničkih društava, ni zabrane djelatnosti socijaldemokratskih partija. Međutim, ovi novi društveni procesi nastali pod utjecajem aktivnosti organiziranog radničkog pokreta nisu išli u korak sa razvitkom međunarodnih prilika. Kapitalizam je ušao u novi, imperijalistički stadij svog razvitka. Nastupila je duboka kriza u međunarodnim odnosima, koja je ubrzo dovela do prvog svjetskog imperijalističkog rata u čijem su se vrtlogu od početka našli i jugoslovenski narodi. Socijaldemokratske partije u jugoslovenskim zemljama opterećene idejno-političkim utjecajem Druge internacionale ostale su sve do kraja rata po strani onih zbivanja koja će poslije ruske februarske i pogotovo oktobarske proleterske revolucije potresli temelje svjetskog imperijalističkog sistema i otvoriti mnoga sudbonosna pitanja za dalji razvoj svih, pa i jugoslovenskih naroda. U vodstvima tih partija tek će po završetku rata doći do snažnijih diferenciranja i do jačanja utjecaja revolucionarnih koncepcija klasne borbe.

Svetozar Marković

Rodjen je 22. septembra1846 godine u Zajecaru. Otac mu je 12. februara 1852 godine, dekretom postavljen za nacelnika sreza levačkog sa središtem u Jagodini. Svetozar je pošao u prvi razred u Jagodini, ali ga je završio u Rekovcu, gde je njegov ota Radoje preselio porodicu. Majka mu u ovom periodu umire na porođaju pa se ponovo sele u Jagodinu, gde se njegov otac ponovo ženi Marijom-Macom, udovicom jagodinskog trgovca Pante Perišića. Međutim i njegov otac ubrzo umire i ostavlja decu nezbrinutu sa maćehom. Živeli su u ulici Jefrema Markovica br. 1. Svetozar je ovde učio treći i četvrti razred, ostavši u opisima prijatelja kao ćutljiv i povučen, skoln da samuje i beži od igre, valjda zbog slabog zdravlja i sto je teško izgovarao slovo "r", pa su ga deca zadirkivala.Nižu realku je učio u Kragujevcu od 1856. do 1860, koristeći svaki slobodan dan da pešice preko Crnog vrha obiđe svoje u Jagodini.U Beogradu je 1863 završio više razrede i sa petoricom drugova upisao Tehnički fakultet na Visokoj školi, koji je, nakon tri godine uspešno završio. Sa diplomom i državnom stipendijom nastavio je studije u Rusiji, ostavši tamo do 1869. U Petrogradu se upoznaje sa učenjima ruskih revolucionara, posebno sa delima Cerniševskog i Hercena. I sam se uključio u revolucionarne kružoke, u kojima stiče prva teoretska znanja. U martu 1869 prelazi u Cirih.U inostranstvu piše clanak "Srpske obmane" koji je objavila novosadska "Zastava" 1869, sa puno oštrih primedbi na stanje u zemlji, zbog čega gubi stipendiju i vraća se u zemlju. Iz Ciriha je došao vec prilično bolešljiv, te se jedno vreme odmara u Jasgodini. Kada se već oporavio prelazi u Beograd gde biva izabran za sekretara Omladinskog odbora.U izgnanstvu, tokom 1872 piše "Srbija na istoku". U aprilu 1872 zabranjen mu je i ovde dalji boravak pa se vraća u Srbiju i kraće se zadržava u Jagodini, ali ubrzo odlazi u Kragujevac, kao jedan od najvećih industrijskih centara sa mnoštvom radnika,, gde očekuje da ce njegove ideje biti prihvaćene. Tamo pokreće list "Javnost" 1873 u kom iznosi svoje socijalisticke ideje. Vlasti ga hapse početkom 1874 i osuđuju na robiju koju je do kraja godine izdržao u požarevackom zatvoru..Bolest ga sve više nagriza i obara u postelju, tako da je prinuđen da putuje van zemlje i traži pomoc.Umro je 10. marta 1875 godine u Trstu. Brat Jefrem prenosi njegovo telo i osamnaest dana kasnije sahranjuje ga na jagodinskom groblju gde i danas počiva.

Sanjar putuje

San o proputovanju kontinentom jasno otkriva Ceovu licnost. Sve je pocelo kad je uputio nekoliko rijeci prijatelju sa fakulteta Granadu, koji je vec stekao diplomu medicinskog fakulteta. "Trebalo bi da osedlamo "Poderosu" i odvezemo se u Sjevernu Ameriku. "Poderosa" [snazna] bilo je ime koje je Granado dao svom motociklu od 500 kubika. Granado je bio zatecen ali je ubrzo prihvatio ideju. Tako su njih dvojica krenuli na put, otpocevsi ludo putovanje preko kontinenta. Decembra 1951. godine Gevaro se pozdravio od Cincine i svoje porodice i zapoceo veliko putovanje. Ce i Granado prvo su prvo krenuli prema Santijago de Cileu, zatim prema Andskoj visoravni. Posto nisu imali imucnih prijatelja u oblasti kojom su putovali, dva prijatelja su noci provodili u policijskim i vatrogasnim stanicama, na farmama i u bolnicamam a kad nisu imali novca racune su placali svojim radom. Npr, jednom su prali palubu broda kojim su prelazili preko rijeke i pomogli porodici koja se selila da prenese svoje stvari u kamion."Poderosa" nije mogla da izdrzi dug put i lose drumove , tako da su odlucili da je prodaju u staro zeljezo i da put nastave autostopom. Nisu imali namjeru da se vrate prije no sto ostvare postavljeni cilj. Gevara je stalno imao astmaticne napade, ali nije ni pomisljao da odustane od puta ili posjeti ljekara.Kada su stigli u Peru obisli su rusevine Inka. Gevara nije mogao da sakrije divljenje kada je ugledao Macu Pikcu. Skoro da je mogao da vidi spanske konkviskadorekako ubijaju Inke. Jedno od njegovih radikalnih gledista zapisanih u licnom dnevniku, pocinje sljedecim savjetom,"Stanovnici Juzne Amerike osvetite se za nepravdu nanijetu u proslosti".U ovom gradu proveli su mjesec dana, zaradjujuci za zivot radeci u medicinskom centru za socijalno ugrozene, a zatim su nastavili putovanje.Njihovo sljedece odrediste bile su amazobske sume. Zaputili su se niz rijeku brodom, povremeno na improvizovanim splavovima i konacno su stigli u Kolumbiju, gdje su radili kao fudbalski treneri. Za Gevaru se govorilo da je genijalan golman. U to vrijeme u zemlji je vladao diktatorski rezim i njih dvojica su cesto hapseni i maltretirani bez razloga. ljuti zbog toga napustili su Kolumbiju i uputili se u Venecuelu, gdje je Granado nasao stalni posao i rijesio da okonca putovanje. Gevara jos nije bio zadovoljan putovanjem pa se kao slijepi putnik ukrcao u avion, koji je prevozio trkace konje u Sjevernu Ameriku i konacno krenuo nazad u Argentinu. avantura je trajala punih osam mjeseci.Ova putovanja pojacala su njegov interes za kulturu i istoriju Juznoamerikanaca, za cvivilizacije koje su osnovali njihovi preci, a unistili evropljani, za autoritarne rezime koji su u to vrijeme bili uobicajeni, lisavali ljude na slobodu, primoravajuci ljude da zive na marginama drustva. Ovo su samo neka od njegovih razmisljanja proistekla iz iskustva koje je stekao putujuci konentom. To iskustvo jasno ce odrediti njegovu licnost. Po povratku u Buenos Aires, zabiljezio je u svoj dnevnik:"Stari Gavera je mrtav. Ovo putovanje snazno je uticalo na mene, mnogo vise nego sto sam mogao da zamislim"Njegov avanturisticki duh pokazace posebnu naklonost ka politici, kao sto je zapisao u dnevniku:"Moja misija na Zemlji usnjerena je prema ljudima"Prve revolucionarne ideje

Period sanjarenja

1947. godine Gevara se upisao na Madicinski fakultet u Buenos Airesu. Osim predavanja pohadjao je kurseve Knjizevnosti, filozofije, psihologije... Pokazao je zanimanje za drustvene nauke. Pored kreveta bila mu je Nehruova knjiga "Otkrice Indije". Na njeg dubok utisak ostavila je Gandijeva velikodusnost za koju je saznao citajuci knjigu.

Po duznosti stupio je u mornaricu i putovao duz obale Juzne Amerike tovareci robu i prodajuci reparirane cipele. Sve vise se zanimao za drustvene nauke, ne toliko zbog novca, koji mu, zaista nije bio potreban, vec zbog iskustva koje je sticao. Mozda je od majke naslijedio slobodan duh, pa mu je srce uvijek brze kucalo i nije mogao da potisne svoju cisto intektualnu radoznalost za dogadjaje u okruzenju- zato je stekao reputaciju avanturiste. Isao je na zabane i druga drustvena okupljanja, sto je bilo normalno za ljude njegovih godina. ipak to je bilo rijetko jer je vise volio neplanirane i bezbrizne zabave..

Slican je bio njegov ljubavni ziviot. Na vjencanju svoga prijatelja 1950. godine zaljubio se u zenu koju je tada upoznao. Zvala se Cicina, imala je divne krupne oci i dugu kosu. Jedan njegov rodjak ce se kasnije prisjecati da je to bila "ljubav na prvi pogled".

Njegovu vezu ugrozavala je ozbiljna prepreka, porodice nisu bile istog drustvenog statusa. Gevarina porodica nije bila siromasna, ali jedva da je pripadala srednjoj klasi po drustvenom statusu i bogatstvu. Cicina je bila iz bogate i poznate porodice i cesto se o njoj govorilo kao o "princezi". Njeni roditelji nisu krili prezir prema zaljubljenom mladicu kad bi se pojavljivao u njihovoj kuci, nemarno vezane kravate. Nista nije uspjelo da ga zbuni, cak i kad su ismijavali njegovu malo isprljanu sinteticku kosulju. Tada je u znak protesta stao pod tus potpuno obucen.

Tokom ovog perioda Gevara je dosao do nekoliko otkrica. Probao je da izmisli originalan insekticid. Nazvao ga je "Kapone", a napravio ga je sam u garazi radeci golim rukama sa vrlo toksicnim materijama. Nazalost gotov proizvod je toliko smrdio da je bio neupotrebljiv.
Ipak njegovi snovi su bii mnogoveci. Zamisljao je sebe kako putuje kontinentom. Rekao je Cicini da bi za medeni mjesec trebalo samo da putuju po kontinentu. Juzna Amerika je prekrivena uglavnom dzunglama i golim pustinjama. Nije ni malo lako putovati po njoj. Odvazna narav omogucila mu je da svoj san uskoro ostvari.

Dimitrije Tucovic

Dimitrije Tucovic rodjen je 13। maja 1881. godine u selu Gostilje na Zlatiboru. Jedan je od najznacajnijih teoreticara socijalistickog pokreta u Srbiji. Osnovao je socijaldemokratsku partiju Srbije (SSDP). Pokrenuo je i uredjivao listove «Radnicke novine» i «Borba».

1889।godine dosao je u Beograd da zavrsi gimnaziju. Vec tada bio je pristalica socijalistickih ideja. Sopcijalizam je propagirao zajedno sa Radovanom Dragovićem, koji je imao velik uticaj na njega.

Beogradsko radnicko drustvo obnovljeno je 1901। godine. Tada je Tucovic formirao socijalisticku grupu i usao u upravu Društva. Istovremeno je radio na stvaranju suvremenih sindikata koji su se borili za veca prava adnika i bolje uslove rada.

Organizovao je prosvjed studenata pritiv Nikole Pasica, a bio je i na celu martovskih demonstracija 05। marta 1903. zato je morao emigrirati u zemun (Austro Ugarska), a zatim u Bec. 02. avgustaq ucestvovao je na osnivackom kongresu SSDP-a. Ovu stranku uveo je u II internacionalu. Saradjivao je sa Rosom Luxemburg i Lenjinom.

Studij prava na beogradskom sveucilistu zavrsava 1906। godine s odlicnim uspjehom.

1908।) postaje sekretar SSDP-aa 1910. godine stranka pokrece casopis Borba. Za glavnog urednika postavljen je Tucovic. Iste godine sudjeluje na Medjunarodnom socijalistickom kongresu u Kopenhagenu na kojem drzi govor u kojem krtikuje vodje austrijske socijaldemokratije zbog njihovog odnosa prema nacionalnom pitanju, posebno zbog njihovog odnosa prema aneksiji Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Usao je u polemiku s Karlom Renerom, koji je na kongresu bio u ime austro-ugarskih socijaldemokrata, ocijenivsi Austro-Ugarsku politiku kolonijalno-porobljivackom. U srbijanskom parlamentu jedino je njegov SSDP glasao protiv ratnih kredita srbijanske vlade koji su bili potrebni da se vojska i drzave pribreme za odbranu.

U svojoj knjizi Srbija i Albanija osudio je srbijansko zauzimanje Kosova kao imperijalno osvajanje i zalagao se za pripajanje Kosova Albaniji। Kritikovao je planove Pasiceve vlade nazivajuci ih imperijalistickim. Istovremeno zalago se za balkansku federativnu drzavu koju su prema njegovoj zamisli trebale ciniti Srbija, Bugarska i Albanija. Jedan je od prvih politicara u srbijanskoj politici koji je prihvatio stvaranje "novih" nacija (makedonske). Objavio je i nekoliko knjiga i brosura u kojima govori o polozaju radnika u Srbiji i socijaldemokratiji. U djelu S puta govori o polozaju industrijskog proletarijata u Srbiji. Objavio je i Zakonsko osiguranje radnika, Zakon o radnjama i socijalna demokratija, U izbornu borbu! i Jedinstvo pokreta. Zanimljivo je da nikada nisu stampana i objavljena sva njegova djela. Saradjivao je i u stranim listovima i casopisima, uglavnom njemackim i austrijskim (Vorwärts, Arbeiter Zeitung, Der Kampf i Dei neue Zeit).

Pred sam I svjetski rat bio je u Berlinu, gdje je trebao da doktorira। Po izbijanju rata vratio se u srbiju, gdje je mobilisan. Kao pripadnik Moravske divizije u studenome 1914. godine poginuo je u borbi protiv austrougarske vojske na obali rijeke Ljig na Vrače Brdu. Nakon rata sahranjen je zajedno s poginulim suborcima u zajednicku grobnicu.

Njegovo tijelo ekshumirano je poslije II svjetskog rata। Sahranjen je na beogradskoj Slaviji (dio Beograda).

O Tucoviću su pisali i Miroslav Krleza:

Dimitrija Tucovica sjetio sam se i njegove knjige o Albaniji i njegove tuzne smrti, kako je ostao pregazen kao dronjak pod tockom onog istog mehanizma protiv koga se smiono i muzevno borio. U njegovoj svijetloj pojavi javlja nam se utjeha da na ni nsšim horizontima nisu sve zastave beznadno pale i smrt Dimitrija Tucovica, kao i ona modra, tiha, melankolicna agonija Svetozara Markovica, dogadjaji su koji stoje kao putokazi na pocetku naseg puta u civilizaciju.

Obozavalac sporta

Gevara je mrzio da gubi. Poceo je da se bavi kontaktnim sportovima. na univerzitetu se prikljucio ragbi timu uprkos ljekarovom protivljenju, zbog opasmosti od srcanog udara.Zanemario je sto mu je ljekar rekao i odgovorio je:"Po cijenu zivota, necu se odreci ragbija".Otac nije imao izbora osim da ga pusti da igra.Zamolio je jednog od njegovih suigraca da ga drzi na oku sa ivice terena sa inhalatorom u ruci. kasnije je radio kao urednik u jednom ragbi magazinu.

Kratak buran zivot

Ernesto Gevara poznat kao Ce Gevara ili El Ce rodjen je 14. juna 1928. godine u Argentini. Ovo je bio pocetak zivota covjeka koji ce inspirisati revolucije sirom juznoamerickog kontinenta. Njegov otac Ernesto Gevara Linc bio je bezbrizni privrednik koji je vodio nekoliko malih poslova. Ranije poslije spanskog osvajanja Gevarina porodica bila je poslata iz Spanije u Peru. To je bilo davno i vise nije bilo ni traga od farme o kojoj se brinula porodica Linc. Selija de La Serna i Ljosa, Gevarina majka, nije poticala iz mocne porodice, ali je bila je poznata po svom slobodoumnom ponasanju. Sjedila je prekrstenih nogu i bila kratko osisana, sto je u to vrijeme bilo neobicno. Dok je sa muzem bila na poslovnom putu Selija se iznenada pocela da poradja i odmah je bila primljena u bolnicu gdje se rodio Ernesto. Od prvih trenutaka njegova zivota bilo je jasno kakav ce avanturista i odmetnik postati.Porodica Linc voljela je putovati. Cim bi Linc Gevara negdje zapoceo posao, iznenada bi promjenio interesovanje, pokupio bi porodicu, skupio stvari i preselio bi se. Poslije Ernestovog rodjenja porodica se preselila u Misiones u Argentini, blizu brazilske granice, gdje je njegova porodica imala ranc. uskoro su cijeli region opustosili lopovi, pa je Linc bio primoran da napusti ranc. Porodica se preselila u Buenos Saires glavni grad Argentine, gdje je Linc radio kao agent za prodaju nekretnina. I ovaj posao mu je brzo dosadio pa je okupio porodicu i preselio se u oblast u blizini granice sa Paragvajem uz rijeku Paranu, gdje jeupravljao brodogradilistem. Porodica Gevare cesto je mijenjala boraviste i nikada se nigdje nisu stvarno naselili. ceu je bilo tesko da redovno pohadja skolu zbog problema sa astmom, tako da mu cesta preseljenja nisu predstavljala neki problem.Porodica se svesrdno brinula o njemu. Otac ga je uspavljivao drzeci ga u narucju da bi sprijecio astmaticni napad, a majka ga je ucila da cita i pise. ce je imao mladjeg brata i sestru koji su izlazili iz skole ranije da bi pomagali bolesnom, bratu i pokazivali mu skolske zadatke. tako se Gevara obrazovao.Kada je ljekar preporucio selidbu na selo gdje je vazduh cistiji, porodica se ponovo spakovala i preselila u Kordobu. Preseljenje i pomoc njegovih najblizih, znacajno su poboljsali Ceovo zdravlje, tako da je konacno bio u mogucnosti da se bavi sportom. U skolu je posao 1941. porodica je odlucila da se vrati u Buenos Saires.kao student imao je odlicne ocjene posebno iz matematike i prirodnih nauka, sto ga je navelo da upise medecinski fakultet.Volio je voziti bicikl i cesto je vozio po prirodi istrazujuci oblast Pampa veliku zaravan u sjevernoj Argentini.

Kako je zivio Ce Gevara

Kolumbo je otkrio Juznu Ameriku (Latinsku Ameriku). koju su Spanci osvojili i opustosili. da bi ga tlacio savremeni americki imperijalizam koji je dugo zadavao muke lokalnom stanovnistvu.Ostrvo Kuba bilo je popriste revolucije koja je sokirala svijet. pokret koji je osnovala grupa od stotinjak ljudi, srusio je autoritarnu vlasti uspjesno se odupro intervencijama stranih sila koje su zeljele da ga zaustave. Dok je napetost izmedju SAD i SSSR-a rasla, a mnoge zemlje, ukljucene u taj sukob,bez daha cekale rasplet, Ce Gevara je otvoreno kritikovao nesposobnost svjetskih supersila da taj problem djelotvorno rijese. Pokusavajuci da ostvari svoj cilj, globalnu revoluciju, ostavio je sve za sobom i vratio se gerilskoj borbi i poginuo duboko u dzungli, kao obican vojnik