Fulgencio Batista

Fulgencio Batista rodio se u mjestu Banes 16 januara 1901 godine. Roditelj, otac Belisario Batista i majka Carmela Zaldivar bili su Kubanci koji su se borili za nezavisnost od Spanjolske. bila je to porodica skromnog porijekla. Poceo je rano raditi i isao je u vecernju skolu. volio je da cita.
u periodu od 1933 do 1944 bio je siva eminencija na Kubi. Od 1940. do 1944. bio je legalno izabran predsjednik. Drugi put se na vlast popeo putem puca i vladao od 1952 do 1959 godine.
1933 godine Ramón Grau postaje predsjednik i na vlasti ostaje do 1940 godine. batista dolazi na mjesto nacelnik Glavnog staba oruzanih snaga. Imao je cin pukovnika. tada je iako djeluje iz sjene iskalio svoju zloglasnost u umirivanju protivnika. Dok je krao izbore u planinama Sierra Maestre tinjala je pobuna.
Kad je izvrsio puc narod se pobunio.
Gerila je dobila vodju koji sigurno za razliku od Batiste nije imao veze s mafijom niti podilazio interesima SAD-a. Bio je to Fidel Castro. Nakon sto je srusen, Batista je pobjegao u Spaniju gdje je i umro 6 avgusta 1973.

Dekret o zemlji

Dekretom o zemlji objavljeno je da je zemlja predana na koristenje onima koji na njoj rade

Dekret o miru

Drugi kongres sovjeta donio je Dekret o miru sutradan po pobjedi revolucije 1 novembra 1917 Petrograd

Oktobar

Pola vijeka poslije prve proleterske revolucije u svijetu — Pariške komune, koja je u krvi ugušena, 7.11.1917. godine proletarijat Petrograda (Lenjingrada) oglasio je prvu pobjedonosnu socijalističku revoluciju.
Sveruski kongres sovjeta radnickih i vojnickih deputata, na prijedlog V. I. Lenjina, donio je tri istorijska dekreta o:
miru,
podjeli zemlje seljacima i
obrazovanju sovjetske vlasti.

U nekoliko narednih dana izbio je ustanak u svim vecim centrima Rusije i uspostavljena je vlast sovjeta. Prva sovjetska vlada uskoro je izdala deklaracije o ukidanju eksploatacije covjeka po covjeku i o ukidanju nacionalnog ugnjetavanja.

Pobjeda proleterske revolucije u Rusiji i prvi istorijski akti sovjetske vlasti naisli su na snazan odjek u svijetu i potakli revolucionarnu akciju u mnogim zemljama. Na osobito sirok odjek, u vojnickim masama ratujucih drzava, naisao je dekret sovjetske vlasti o miru i istupanju Rusije iz imperijalistickog rata.
Proleterska revolucija izbila je 1918. godine u Njemačkoj, a početkom 1919. i u Mađarskoj. Pobjeda oktobarske revolucije i njen eho uzdrmali su temelje svjetskog kapitalistickog sistema. Pred tom opasnoscu udruzili su se imperijalisti cijelog svijeta u naporima da slome mladu sovjetsku drzavu. Engleska, Francuska, SAD, Japan i mnoge druge kapitalisticke drzave uputile su svoje oruzane snage protiv Sovjetske Rusije.

Tako je i poceo rat izmedju udruzenih armija intervenata i snaga domace kontrarevolucije s jedne i mlade sovjetske Crvene armije s druge strane. u toj borbi pobjedila je Crvena armija.

Pobjeda proleterske revolucije u Rusiji imala je snazan uticaj u svim jugoslovenskim zemljama. Razgorio se antiratni revolucionarni pokret medju masama Jugoslavena — mobiliziranih u vojsku Austro-Ugarske. U arsenalima u Puli izbili su strajkovi, a u garnizonom zatvoru u Ljubljani pobuna. Najsire razmjere imao je ustanak mornara na brodovima austrougarske ratne mornarice u Boki Kotorskoj februara 1918. godine, koji je bio u krvi ugusen. Izbjegavanje mobilizacije i napustanje austrougarske vojske u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i stvaranje zelenog kadra uzelo je siroke razmjere. Sirio se pokret seljackih masa protiv feudalaca i veleposjednika koji je mjestimicno primio karakter oruzanih buna. Revolucionarne akcije poticali su i Jugoslaveni — prvi povratnici iz Rusije, ucesnici u oktobarskoj revoluciji. Krajem rata sve jugoslavenske zemlje bile su zahvacene revolucionarnim vrenjem.

Kastro

"Zasto Juznoamerikanci moraju da zive tako grozno? Zbog zlih politicara. Takvi diktatori opstaju zbog podrske Sjedinjenih Drzava."

Tada se sastao sa kubanskim izbjeglicama i shvatio da je smisao njegovog postojanja organizovanje revolucije.

Jednom prilikom iznio je sve svoje vazne stavove. Dok je radio u bolnici u Meksiko Sitiju, pomogao je starijoj zeni koja je patila od astme. Da nije bilo njega umrla bi. Drzeci njenu ruku govorio je:


"Bako tvoj zivot nije bio srecan, bio je pun tuznih dogadjaja, ali tvoji unuci nece morati da prezivljavajuiste uzase. oni ce biti svjedoci kraja ovog mracnog doba. to ti obecavam."


Tokom boravka u Meksiku, Gevara se ozenio Hildom i dobili su djevojcicu.

Najbitniji susret u njegovom zivotu, sa FIDELOM KASTROM, desio se u ljeto 1955. godine, kada se navikao na novi zivot. kastro je imao 29 godina i bio je dvije godine stariji od Gevare i zrtva Batistinog progona. Mirno je u Meksiku cekao pogodan trenutak da digne ustanak. Njih dvojica proveli su cijelu noc kujuci planove u kuci zavjerenika u Meksiko Sitiju. Gevara se divio Kastrovoj licnosti i rijesio je da ucestvuje u ovoj pobuni

Fransisko Pizaro

Fransisko Picaro (oko 1475. — 26. jun 1541) bio je spanski konkistador, osvajac Carstva Inka i osnivac grada Lime. Za otkup posljednjeg cara Inka Ataualpe trazio je sobu punu zlata i dvije sobe srebra. Atahualpu je ubio, iako je on platio taj ogroman otkup.

Na prvu ekspediciju u Juznu Ameriku 1522. krenuo je sa Paskvalom de Andagojom. Od urodjenika je saznao za postojanje zemlje bogate zlatom, na rijeci Piru (to je bio Peru). Andagoja je osnovao ekspediciju i krenuo u potragu za ovim zemljama, medjutim izmedju Ekvadora i Kolumbije se tesko razbolio, te se vratio. Po povratku, Andagoja je rasirio pricu o zlatnoj zemlji koju je nazvao (Eldorado). Posto je prethodno Ernan Kortes uspio u Meksiku, Pisaro je povjerovao i odlučio da krene u osvajanje carstva Inka.

Još dok je bio u Panami, Pisaro se uortacio sa svestenikom Hernandom de Lukom i vojnikom Dijegom de Almagrom. Njih trojica su odlucila da osvojene teritorije medjusobno podijele. Pisaro postaje komadant, Almagro je bio zaduzen za snabdjevanje hranom i oruzjem, a de Luka je bio zaduzen za finansije.
Prva ekspedicija koja je krenula iz Paname 13. 09.1524. sa 80 ljudi i 4 konja zavrsila je neuspjehom. Dvije godine kasnije krenula je nova ekspedicija sa dva broda, 160 ljudi i nekoliko konja. Poslije prelaska ekvatora zarobio je domorodacki splav, na kome je bilo tekstila, keramike i nekih zlatnih i srebrenih predmeta i dragulja.

Novi guverner Paname nije odobrio novu ekspediciju 1527, jer je ostao bez mnogo ljudi. Guverner Paname salje dva broda pod komandom Huana Tafura da vrati Picara i ostale u Panamu. Picaro odbija da se vrati u Panamu, a svojim ljudima je povukao crtu na pesku i rekao da odaberu da li će ostati ili se vratiti u Panamu. Samo 13 ljudi je ostalo sa Picarom. Tih 13 je prozvano "Trinaestorica slavnih".

Ernando de Luka je uspio nagovoriti guvernera da mu dade brod da vrati Picara za 6 mjeseci i da potpuno odustanu od Perua. De Luka i Almagro su iskoristili tu priliku i pridruzili se Picaru. Slijedili su preporuke Bartolomea Ruiza i krenuli su juznije, tako da su aprila 1528. dosli do Tumba na obali Perua. Domoroci su ih gostoljubivo docekali, a Picarovi ljudi su tokom sljedeceg dana mogli da razgledaju okolinu i da se uvjere u nevjerovatno bogatstvo zemlje. Vidjeli su zlatne i srebrne dekoracije na kuci poglavice. Zlato je bilo vidljivo na vise mjesta.

Domoroci su bili gostljubivi, zvali su Spance "djeca sunca", zbog oklopa. Spanci su po prvi put vidjeli lame. Konkistadori su imali prilike da vide bogatstvo zemlje, koju namjeravaju osvojiti. Odlučili su da se vrate u Panamu da bi pripremili konacno osvajanje zemlje Inka. Prije toga krenuli su i juznije da bi istrazili ima li sto zanimljivog, tako da su dosli do devetog stepena juzne geografske sirine.
Novi guverner Paname nije odobrio trecu ekspediciju, pa je Picaro odlucio da trazi odobrenje od kralja.
Kraljica Izabela Portugalska je potpisala 1529. dokument, kojima daje Picaru odobrenje da osvoji Peru. Pizaro je imenovan guvernerom nove zemlje i vicekraljem. Medjutim kraljica je zahtjevala da skupi najmanje 250 ljudi.

Picaro je sa sobom poveo svoju bracu. Krenuo je januara 1530. sa 180 ljudi i 27 konja prema Panami. Iz Paname je krenuo 15.12.1530. u osvajanje Perua

Dok se poglavica Inka Ataualpa odmarao u sjevernom Peruu, u termalnim banjama. Picaro je dosao sa 180 vojnika i 27 konja na sastanak sa Ataualpom. On je zabranio Spancima boravak u njegovoj zemlji, pa ga je Picaro napao 16.11.1532. u bici kod Kahamarka i pobijedili, a Picaro je pobio 12 Ataualpinih gardista.

Zatvorio je Ataualpu i trazio je veliki otkup. Ataualpa je ispunio obecanje i jedna soba je napunjena zlatom, a dvije srebrom da bi on bio oslobodjen. Pizaro ga je ipak ubio 29.08.1533.

Rodjenje revolucionara

Gevara i Granado uputili su se u Venecuelu preko andske visoravni. Slucajno su bili svjedoci nekoliko seljacjih buna u Boliviji i Peruu, koje su autoritarne vlasti nasilno ugasile.
u to vrijeme demokratija je u Juznoj Americi jos bila u povoju. vecina zemalja bila je u rukama diktatora. Koristili su nacionalnu vojsku kao privatnu, koja je gusila opoziciju. Ugnjetavani i pritisnuti visokim porezima, Juznoamerikanci su vodili skroman zivot. Njihove protest brzo je suzbijala vlast, a diktatura je stalno jacala. Mnoge razvijene zemlje, kao sto je SAD podrzavale su ove rezime u zamjenu za neku ekonomsku privilegiju.
Stanje je dodatno pogorsavala cinjenica, da nije postojala organizacija niti ideoloska grupa koja bi ujedinila ljude u borbi za ostvarenje cilja, kao sto je protest protiv vlasti. Trpeci poraz za porazom ljudi su cesto gubili volju za borbom. u mnogim zenljama postajali su sve potlaceniji. Kao svjedok Gevara je duboko saosjecao sa radnicima i seljacima koji su trpili takvo ugnjetavanje.
U ekvadoru je upoznao tri argentinska studenta. od njih je saznao da je "Gvatemala zemlja prave demokratije" io dmah se uputio u ovu zemlju zaista divnu zemlju. U to vrijeme na vlasti je bila socijalisrticka vlast koja nije gusila aktuelne proteste protiv agrarnih reformi, nego je nastojala da smanji jaz izmedju siromasnih i bogatih. takodjer sloboda govora nije bila samo zamisao. gevara je zato zakljucio da je ovo "najvrednija zemlja u centralnoj Americi". Tamo je upoznao jekoliko ljudi, ukljucujuci i Hildu Gadeu, koja je Gevari i njegovom prijatelju pruzila gostoprimstvo. Hildu je iz njene zemlje, perua protjerala vojna hunta. u izgnanstvu je procitala nekoliko knjiga Mao Cedunga i Marksai odmah se zaljubila u revolucionarne ideje Gevare. Ce je upoznao mnoge kubanske emigrante. u to vrijeme Kubom je vladao vojni predsjednik Batista. na vlast je dosao poslije puca, slonio mladu demokratiju i preuzeo kontrolu nad nacionalnim bogatstvom i izvorima. Ekstremno paranoican, stalno je nadgledao gradjane i pretvarao Kubu u zatvor.
Narod nije mogao bez otpora da prihvati taj preokret. Demonstranti su se okupljali pod vodstvom mladih ljudi koj isu pozivali na opsti ustanak. Njihov uspjeh bio je ogranicen i kratkotrajan, bez obzira sto su do neke mjere uspjevali da nanesu stetu bazama nacionalne vojske. Takve su price sokirale Gevaru.
Da li je bilo ikoga ko bi se zrtvovao za kubanski narod?
Obuzela ga zelja da izvrsi neko herojsko djelo uz one koji su pokusavali da se bore protiv vlasti i napadaju vojne baze.
"Kada sam cuo price, ovih ljudi osjeti sam da je moj zivot mali i beznacajan" napisao je i divio se Fidelu Kastru, vodji pobunjenika kojeg je zvao "kauboj" cak i prije nego sto ga je upoznao.